Autopsia Panonia free download

.
.


Autopsia Panonia mp3

AUTOPSIA TV

AUTOPSIA TV

THE CZECH BOOK OF THE DEAD

THE CZECH BOOK OF THE DEAD

Part I. Factory Rituals, DVD, Illuminating Technologies 2009

Karl Rossmann FRAGMENTS

Karl Rossmann Fragments
Autopsia: Karl Rossmann FRAGMENTS
CD ILLUMINATING TECHNOLOGIES IT0011
Package: 4 glossy pages 180mm x 180mm
Ltd. edition of 500 handnumbered CDs
Style: Electronic, Acousmatic, Avantgarde
May 2009
CD on Illuminating Technologies

The Berlin Requiem review

Autopsia
The Berlin Requiem
ITALY, OLD EUROPA CAFE OECD 084 CD (2006)

An excellent recording of a very high standard, realised by Autopsia with the help of the Dämmerung Orchestra and recorded in Prague in 2006. Everything from the stern typography on the red and black cover, and the grim titles full of funerals and death, manifests a certain stateliness in the unblinking contemplation of various morbid facts. The music does likewise; it's as well produced and layered as cinema soundtrack music, full of lush orchestration and dynamic effects. It conveys a sense of staunch and Spartan steadfastness, even in the face of defeat, which its protagonist accepts with stoic and manful pride. I realise some of these sentiments may verge on the Nietzschean, a school of thinking which I personally reject wholeheartedly; no abyss-gazing takes place in my house, I'm here to tell you, nor am I given to pompous declarations about the nature of good and evil.

However, this Berlin Requiem offers a lot more subtlety and ambiguous reflections, particularly on the cold and chilling atmospheres summoned up by 'Retorten Genese', whose deep scrapes and electronic wails contrast beautifully with tiny chimes and soaring angelic choirs. 'Radical Machine 3.0' even has a drum machine, and for a few moments we might almost have a slice of electro-disco-doom which Coil would've loved, were it not for the intensely suffocating sense of unreality which this cut summons up. Bad dreams in store for all mankind. And there's the grandeur of 'Funeral Music II', one of the strongest tracks here, with its sturdy piano lines, mournful horns, timpani, gongs, and whiney oboe sound playing an evil melody, all conveying that sense of the processional and ceremonial that could feasibly apply to so many things in life, and not just a funeral march. Try listening to it on your iPod next time you make the daily commute to the office, and just note how your perception of the world changes drastically. The Funeral March theme makes three appearances on this album, and by its last turn around it's severely attenuated, stripped down – little remains but bare piano and chimes, and a very sad wind instrument, all conveying the sense of resignment in the face of massive loss. It's soon joined by a massing sense of menace as further creepy electronics and string layers start to accumulate and shuffle around the door lurkingly.

I suppose I have to give up the ghost and admit this is a 'death' record without pareil when we reach the last cut 'Sounds for Remembering Death', which unlike some of the compositions which at least have a melody you can follow, is almost nothing but vapours, mists, and foggy atmospheres. Even this apparently shapeless murk has been concocted by a maestro who knows how to assemble his elements to achieve optimum effect; a composer in other words, and not just another Black Metal wannabee with two synthesisers, an echo chamber and a limitless supply of foul imagery to feed his misanthropic emotions. What's interesting is that this record has clearly been composed and orchestrated with great skill and precision, yet it manages to summon up dark forces and generate a profound sense of malaise in short order. Autopsia is clearly a musician who performs his tasks with ruthless efficiency.

ED PINSENT, The Sound Projector magazine UK 09/08/2008

FACTORY RITUALS

Factory Rituals /archive recordings from 1988/, free download from Autopsia.net.


Autopsia Factory Rituals

As a rule of thumb, Heathen Harvest does not generally cover net releases. But, as Autopsia took the time to elaborately package and send a CD-R version of this release our way, we're going to go ahead and give them the benefit of a doubt. That, and we can't seem to get enough of the band around here! Factory Rituals was initially a soundtrack for an exhibition that Autopsia took part in in Belgrade, Serbia, in 1989. These tracks are not and were not available in any format prior to this digital release and as such can be considered their own entity. The tracks have been digitally remastered from the original 4-channel tape and contain no manipulations via computers or samplers.

This release will bring a nostalgic point of memory to any fan of Autopsia who has followed their works from their early days. As such, Factory Rituals sounds nearly exactly what one could conjure in their imagination about the sound of the workings inside. Upon the entrance of the work, we're led up a cold stone stairway through ornately carved wood doors into the factory, full of harmonic Gregorian chants. Monks shattered in time itself, amongst the ruined rusted metal fragments of existence. Mind you, it doesn't seem this release is meant to be a solidified conceptual album, but rather seven experimentations that play into this time frame (1984 – 1989). You WILL go between tracks, sometimes abruptly, and not be able to simply flow
with the music. As the press sheet states though, “Music is order and disorder”. Both, indeed, are found here in great volume.

From industrial rhythms and dark ambient backgrounds to relentless choral swells and droning to dramatic stringed sequences, Factory Rituals brings about music that is rarely heard these days. Too many put too much faith in the technology they use today as a means to create great works of industrial noise and experimental compositions. However, with this journey into the birth of Autopsia, it is quickly seen that the tools readily available to most of us, perhaps even collecting the dust of time in the basements of friends and family, are capable of creating quality and fascinating works.

As with most music on this level though, there is definitely a spiritual synthesis to be found in Factory Rituals. It is more than noise, more than music, more than making a point. There are few projects today who can claim to have the same passion for what they do now 20 years later down the road as they did in their artistic birth. Simply put, its through this authentic manifestation of talent that Autopsia not only continues to compose great works of art, but continues to inspire its listeners now two decades later. If you don't understand what I'm saying, feel free to check out the score artwork available for download with the album from their website. Intricate, beautiful, and strangely inhuman.

Sage Heathen Harvest


Available as free download at the Autopsia website, FACTORY RITUALS is a soundtrack
they did for an exhibition held in Belgrade back in 1989. The seven tracks of the album bring me back to the sound of the early Autopsia releases (the "Palladium", "The Knife" and "Death is the Mother of Beauty" years") when they used choruses, industrial sounds and military rhythms. I really appreciated this release as the tracks are able to create an hypnotic atmosphere (see track IV for example with that looped strings/blows orchestra) avoiding the boredom effect. Mind you, Autopsia isn't offering these high quality mp3s for free because they aren't worth a CD release as all the seven tracks are good ones. Download them all while they are available!
Maurizio Pustianaz, Chain DLK

Autopsia Intervju časopis TEMA, Zagreb 2008

Autopsia Intervju 2008
Pitanja: Roland Orcsik


1. Danas Autopsia egzistira u Pragu. U gradu u kojem je živeo Kafka, Rilke, Mucha i druge ikone Monarhije i modernizma. Možemo reći: Prag je jedan od pragova modernizma. Kako Autopsia doživljava Prag modernizma?

Autopsia doživljava modernizam kao historicizam. Autopsia je nastala kao postmoderni projekt na stajalištima koja su radikalni otkloni od modernizama. Sve što je modernizam nije Autopsia. Ali, Autopsia koristi modernizam da bi pokazala kako pripada povijesti i kako iz povijesti crpi onaj smisao koji se ne da etiketirati historijskim razdobljima. U vrijeme kada je nastala Autopsia pojave koje su označile distancu između modernizama i postmodernizma jedva su se dale naslutiti. Postmodernizam Autopsie temeljen je na obratu prema samome sebi, prema vlastitim iskustvima, suprotno od naučenih lekcija. Vlastite vrijednosti i vlastiti kriteriji nesumnjivo su bili u sukobu s paradigmom moderniteta na koju su se vodeći autoriteti oslanjali. Autopsia je otpočela sumnjom u autoritete i naišla na posve otvoreno područje koje se naziralo kao vrijeme «nakon moderne». Zato je Prag postao toliko važno mjesto za situiranje Autopsie - mjesto koje je otkrivalo svoja zaboravljena lica skupa s projektima Autopsie. Projekti Autopsie bili su u tom času stopostotna stvarnost koja je omogućavala hibridne spojeve različitih razdoblja, pa tako i modernizma.

2. "...Main Bruder suchet Kronen, ich den Stein der Weisen" - tu rečenicu pripisuju Rudolfu II-om. Za njegovo vreme u Pragu, tačnije u Rudolfovoj palati su se okupljali mistici i alhemičari doba renesanse. U radu Autopsije često nalazimo aluzije, citate na alhemičarsku tradiciju, atmosfera misterije je takođe prisutna. Da li je Autopsia računala na prašku mistiku, kad je izabrala Prag za „centar” svog delovanja?

Autopsia je proglasila Prag za duhovnu centralu svijeta. Tom duhu i centralitetu svakako pripada i duh Rudolfa II, kao i povijest koju je on stvarao. Ne samo Rudolf II, za Autopsiu je Karlo IV možda značajniji i interesantniji, također i češki barok - posebno barokna muzika. Rudolf II nije stvarao historiju država i naroda koliko novi europski duh kozmopolitizma. Njegov je duh okupljao znanja, od antike do suvremenosti, stvarajući od Praga mjesto novog doba, novi centar znanja. Prag toga vremena bio je veliki istraživački laboratorij koji je zračio sinergijama mnogih vještina. Sličnost predznanstvenih sistema Rudolfovog doba s načelima Autopsie očita je. No, na tome se mogućnosti za sve druge sličnosti završavaju. Unatoč aluzijama i citatima Autopsia se ne bavi alkemijom niti misticizmom. Na poseban se način koristi njihovim ikonografijama. U hibridnim spojevima vezuje ih s drugim sastojcima koji nemaju ničega zajedničkog s praksama Rudolfova doba. «Geistzentrale der Welt» treba shvatiti kao šifru za mjesto na kojem se gradi identitet djela.

3. Ima li Autopsia domovinu?

Autopsia nema domovinu. Ona nema nikakvo mjesto niti sistem izvan nje same. Sve društvene relacije u kojima Autopsia operira mogu biti bilo gdje u svijetu. Dom Autopsie jest svijet. Domovina je fikcijski pojam, Autopsia operira u stvarnosti, izvan „domovina”. Ona domovinu može proizvesti ali joj ne može pripadati. Domovina, otadžbina - to su projekti, apstraktni pojmovi koji nemaju veze sa zavičajnošću. Tek je zavičaj mjesto za svijet indvidualiteta, on nije apstraktna tvorevina. Individualno iskustvo svijeta nedjeljivo je s drugim. Zavičaj jamči sigurnost svijeta prije svijesti o personalitetu. Zavičaj je od značenja za individualitet a domovina za kolektivitet.
Autopsia nama zavičaja niti mjesta. Ona je čista zamisao o smrtnosti bića. Ono što personalitet može učiniti u razumijevanju vlastite smrtnosti jest izdvojenost, biti izvan vladajućih ideja o svijetu, znači - izvan kolektiviteta. Tek s kolektivitetom smrt postaje idejom koja se pretvara u oružje samouništenja. Samo je individualitet smrtan. Iskustvo vlastite smrtnosti ne može se podjeli s drugim.

4. Autopsia je začeta u jednoj državi - koja se poput Monarhije i utopije modernizma - raspala, i danas je više nema. Šta je značio ex-jugoslovenski kulturni prostor za Autopsiju? Kako danas gleda na taj deo Evrope?
[Ako je Katalin Ladik, Balint Sombati, Boris Kovač, grupa KÔD, OHO, NSK itd. značilo nešto za Autopsiju, ne u smislu direktnog uticaja, nego radi prikazivanje jednog kulturnog prostora, molio bih da se ti umetnici spomenu, meni i možda još nekim čitacima, bilo bi drago]

Pogrešno bi bilo misliti da je Autopsia „začeta u jednoj državi”. Moglo bi se reći da su počeci Autopsie imali kartografiju koja je uključivala više država, bolje je reći - gradova. Od samog početka Autopsia nije pripadala niti jednom državnom sistemu. Njezina je povijest nomadska. Umjetnici koje spominjete, s izuzetkom NSK, pripadaju posljednjim ostacima avangarde. Autopsia počinje tamo gdje avangarde završavaju. «Avangarda» je danas historijski ostatak kojim se Autopsia bavi na laboratorijski način ali mu nikad nije «pripadala». Ne može se reći da je Autopisa djelovala u okvirima bilo kakvih kulturnih prostora kao historijskih kategorija. Autopsia je prolazila kroz različite kulturne prostore kao što se prolazi kroz slike neistraženih predjela. Ako se u tom kretanju nailazilo na skrivene «dragocjenosti» onda bi to postajali impulsi za stvaranje novih projekata. Autopsia je stalno u kretanju kroz kulturne prostore a mjesta boravka su irelevantna. Autopsia nema «pogled» na političke dijelove Europe, ne postoje predrasude o tome gdje će se i kada naići na impulse koji će pokrenuti interese za nove projekte.

5. Komad „Scars of Europa” u jednom od ranih izdanja Autopsije (Death Is The Mother Of Beauty (’88-89) se može tumačiti i kao slutnja smrti Evrope. Da li to znači da danas živimo u post-Evropi?

Autopsia se na bavi proricanjima. Ona se bavi stvarnošću, što znači - Smrću. Scars of Europa govori o novom duhu Europe koji je ispunjen ožiljcima povijesti. Novom duhu Europe pripada i takav povijesni sastojak. Death Is The Mother Of Beauty je slutnja svijeta u nastajanju. Nakon dominacije sveopćeg simplificiranog modernizma slutio se svijet koji može biti različit, koji neće u kanalima svih svojih mreža reproducirati isto. To je mogao biti samo svijet svjestan svoje povijesti, svijet pojedinca kakvog je ta povijest poznavala. Nažalost, to se nije dogodilo. Cjeli je projekt novog duha skliznuo u globaliziranu mrežu tehnološkog modernizma, dok su od posebnih povijesti ostale samo slike, prividi kojima nas zasipaju medija kako bi prikrili stvarno stanje - tečenje novca. Veoma brzo se ispostavilo da projekta novog duha nije niti bilo. Takvo što više uopće nije moguće. Čovjek je konačno odustao da o sebi misli kao o pojedincu, kao neponovljivoj vlastitosti. Njegov je um postao kontejner poruka.
No, tu smrt ima opet nešto za reći, jer smrt nije puko zbivanje u epohi - teror ili genocid, sukob i razaranje - u pitanju je epoha sama, smrt kao vrijeme, doba njezine vladavine, smrt iz perspektive u metafizici utemeljene vjere koja obuhvaća cjelinu bića. Projekt Death Is The Mother Of Beauty može se prevesti u domenu političkog ili kulturnog, ali on nije usmjeren prema pokazivanju nečeg stvarnog već prema razumijevanju same bez-zavičajnosti koja se javlja u katastrofičnom razdoblju beztemeljne vjere. Budući da se poruke više ne dadu provjeravati može im se samo vjerovati. Istina je izgubila smisao, ostalo je samo vjerovanje, čista vjera bez religija i ideologija.

6. Očigledno je da je jedna od središnjih kulturnih metafora Autopsie: smrt. Da li govor o smrti može zameniti njegov individualni doživljaj? Ne postaje li govor, odnosno svaki umetnički akt ili ritual o smrti nezadovoljena želja za moć nad smrću?

Ne radi se o tome da se sa smrću postupa kao s predmetom svijesti. Govoriti o smrti na način Autopsie znači govoriti iz blizine smrti kao smrtnosti, iz blizine samog bitka. Među svim bićima samo čovjek ima svijest o smrtnosti jer ima sposobnost uvida u vrijeme. Vrijeme je to koje nam kazuje da smo smrtni. Možemo se truditi oko moći nad smrću, možemo čak raditi na njezinom zaboravu - što najčešće i činimo - ali ne možemo izaći s onu stranu vremena, biti izvan promjena, trajni i bezvremeni, kao božanska slika. Pa ipak, u dualizmu promjena i trajanja kao da je skriveno nešto što ih drži skupa da bi mišljenje uopće moglo izdržati takav udes. To što ih spaja svakako je nešto što traje i što je vječito. Premda skriveni, mi na neki način sudjelujemo u božanskoj slici, kao njezin nerazlučiv dio. Uostalom, mi sami sebe smatramo božjim stvorenjima.
Autopsia ne govori o smrti s pozicija individualnih doživljaja smrti niti su motivi usmjereni prema nekakvoj zamjeni. Zamjenske koncepte možete imati samo ako o smrti mislite kao o predmetu. Smrt nije nešto što se predočava. Mi smo smrtna bića, smrtnost ne možete postaviti ispred nas i promatrati. Naša se vlastita smrtnost ne može ni s kim podijeliti. To se osjećanje ne može „komunicirati”. Može se samo pjesnički izraziti - posredno govoriti posebnim jezikom. I to je ono što Autopsia čini.

Kakvo sredstvo predstavlja muzika za Autopsiu? Da li je ona instrument manifesta o smrtnosti bića?

Muzika za Autopsiu nije sredstvo. Muzika nije niti instrument niti programska platforma. Muzika je umjetnost, Autopsia ne zagovara ništa izvan umjetnosti. Biti u umjetnosti znači prebivati u pjesničkom govoru. Ne postoje nikakvi manifesti, ikonografske poruke Autopsie ne treba tumačiti izravno. Autopsia operira slikama kao leksikom recikliranih kulturnih tvorevina. Ove slike upućuju na načine muzičkog komponiranja ali nisu njihova ilustracija, zvuk i slika povezani su samo na razini metodologija ali ne i značenja.

U vašim delima nalazimo raznovrsne citate, tekstualne, glazbene, likovne, filmske etc., od visoke do popularne kulture. U tom citatnom kolažu putem učestalog ponavljanja citati postaju autocitati. Tu se odvija prerada kulturnog otpada u hibridizam znakova, što dovodi do jednog «originalnog» palimpsesta. Da li Autopsia prihvata postmodernu ideologiju citatnosti, tojest blasfemiju autoriteta originalnog dela? Kod Autopsie nema hierarchije?

Točno, nema hijerarhije, nema autoriteta. U «Mirrors of Destruction» kaže se da je naš svijet zasnovan na ideji središta što ima atribute izvorišta, istine, idealnog oblika, suštine, boga - prisutnosti koja jamči značenja. Sve što je od ovih pojmova različito isključeno je. Ono što Autopsiu zanima upravo je ono što je «isključeno».
Autopsia koristi jezik i njegove forme jednako kao i muzičke fraze. Operirati predodžbama znači koristiti metaforička svojstva jezika - kao u poeziji. Autopsia upotrebljava sliku u mjeri koliko je ona stjecište onih obilježja koja se lako mogu ispostaviti oblicima masovnih medija. U svojim vizualnim produktima ona provodi postupak montaže trivijalnog i marginalnog. Autopsia stvara slike kojima pothranjuje ono što razara. Tako se provodi podvostručeni proces - jednom se kroz tematsko i sadržajno područje pokazuje odnos spram djela a drugi put se manipuliranjem slikom, njezinom vlastitošću, pokazuje svjedočenje smrti koje nije ništa drugo do slika sama. Autopsia se koristi medijskim sadržajima kao kontejnerima čitavih kulturnih područja, svedenim na medijske obrasce.

Čini se da se Autopsiin glazbeni eksperiment sastoji od barokne, minimalistične, elektronske, avangardne, ambijentalne, pop i još druge muzike. U jednom od vaših odgovora ste spomenuli da je barok posebno bitan za vas. Barok, koji je utemeljen u ideologiju harmonije. Šta privlači Autopsiu u umetnosti baroka?

Lista koju navodite je neiscrpna, ničim nije ograničena osim stvaralačkim interesom. Ne postoji fokus samo na jedan sektor muzike, ili na odabir jedne skupine muzičkih idioma. Autopsia nije zainteresirana za muzičke oblike koliko za njihove duhovne podloge.
U baroknoj se muzici po prvi put pojavljuje djelo kao projekt. U raznim stilovima i raznim kulturama harmonija je stvar konvencije, harmonija jedne kulture ili stila je disharmonija za drugu kulturu ili stil. Trivijalni nazor da je avangarda disharmonična samo je trivijalni nazor i ništa više.

Autopsiin rad ne znači samo muziku, nego i tekstualnu i vizuelnu umetnost. Da li dela Autopsie možemo smatrati verbo-voko-vizualnim meditativnim objektima?

Ne, djela Autopsie nisu verbo-voko-vizualnim projekti. Verbo-voko-vizualno je pojam iz arsenala kasnih avangardi. Označava hibrid konceptualnih amalgama u invenciji umjetničkih praksa koja su u svoje vrijeme nosile predznak «nove». Upotreba verbalnih iskaza, muzičkih kompozicija i likovnih prikaza za Autopsiu je posve konvencionalna. Ne postoji namjera da se stvaraju bilo kakve sinteze koje bi bile usmjerene prema jednom hibridnom proizvodu. Sva tri načina izražavanja posve su autonomna, ono što ih povezuje jest zajednička duhovna podloga. Autopsia se bavi muzikom i potpunom kontrolom nad vlastitom produkcijom.

Zanimljiv je zadnji album Autopsie «The Berlin requiem». Taj projekat evocira Bertold Brechtov «Berliner Requiem», a unutrašnji omot možda Himalaju, odnosno nastojanje čoveka da prevaziđe svoje granice, da dosegne vrh svog postojanja, što u kontekstu Autopsie predstavlja smrt. Da li Autopsiu privlači Brechtova poetika citatnosti, tzv. Verfermdungseffekt?

U kontekstu «The Berlin requiem» Brechtov «Berliner Requiem» se može smatrati citatom u cijelosti. U inicijalnoj podlozi Brechtove poetika postoji suglasje s poetikom Autopsie, inače se «The Berlin requiem» ne bi niti dogodio. No, na toj se inicijalnoj podlozi sva sličnost i završava. Sve što se u requiemu čuje nisu citati. Korištenje verbalnog iskaza i stvaranje kompozicija ne poklapaju se. Jedno ne ilustrira drugo. Oni stoje u odnosu slutnje potencijala, neke vrste sklonosti jednog prema drugome, na čemu počivaju mogućnosti za «proširena» značenja. Zvučne slike, fotografija i tekst dolaze iz različitih područja ali na neki poseban način podržavaju jedno drugo i čine cijeli proizvod složenijim.
Uspon na planinski vrh nije nastojanje da se dosegne vrh svoga postojanja u liku smrti. Premda je Autopsia koristila slogan «Naš cilj je Smrt» tu se ne misli na predstavljanje smrti, to je deklaracijska fraza kojoj je zamijenjen predmet. Uspon na vrh ukazuje na napor koji čovjek poduzima da bi istražio nepoznato. No, taj naporan hod ne vodi ka nekom određenom cilju, pa niti prema smrti. On prije govori o hrabrosti da se podnese samoća u svijetu.

Autopsia je nedavno objavila jedan mali projekat koji spaja Passolinija i Freud-a pod naslovom «Silently The Wolves Are Watching/Porcile». Da li je taj rad intro u koncepciju novih radova koji su trenutno u fazi nastajanja? Šta nas čeka u tim novim projektima?

Prvi naslov je iz psihoanalize, a drugi je naslov Pasolinijevog filma. Govor na početku numere je iz tog filma. Na autopsia.net oba naslova imaju direktni link na izvor inspiracije.
No, oni nisu slučajno na dvije strane jednog vinila. Postoji veza između «Lacanian gaze» i paralelnih priča o kanibalizmu i kapitalizmu. Radi se o paradoksalnom spoju posve individualnog iskustava, nezamjenjivog - izvan komunikacije, i društvenog poretka koji je zamjenjiv. Njegova permisivnost može biti pokazana bilo kojim drugim oblikom društvenog ustroja. Govoreći o kapitalizmu govorimo o jednom od poznatih oblika totalitarizma. Međutim, ovdje se ne radi, kako se obično misli, o sudbini pojedinca u društvu, niti o društvenoj kritici, već o neostvarivoj žudnji da se posvoji drugost, da se pojede sebe sama. Vlastitost je zamijenjena odrazom drugog. Ta se žudnja projicira u društvene odnose i postaje pokretač permisivnosti. Koliko takav scenarij odgovara stvarnosti a koliko interpretaciji i dalje ostaje otvoreno pitanje. Ukazivanje na «Lacanian gaze» možda pomaže da se shvate mnogobrojna polja u kojima i samo gledanje postaje zagonetka vidljivog.
Projekt singla je neovisan, on nije uvod u neki drugi proizvod, niti je preview onoga što će se dogoditi.
No, Autopsia prolazi kroz razdoblje jednog interesa koji se ogleda u istraživanju nasljeđa prošloga stoljeća. Svi projekti iz tog razdoblja imaju određenu povezanost ali su u isto vrijeme dovršene cjeline. Nikada jedno djelo nije otvaralo drugo. Korištena je metoda ponavljanja i proširivanja materijala ali uvijek u okviru jedne tematske cjeline. Projekti Autopsie nisu bili koncipirani kao serije.

časopis TEMA godina V:3-4:2008 Zagreb